Rastrganost uma nije obavezno greška uma. Razni nemiri i napetosti mogu postojati i uslijed stresa, hormonske neravnoteže, loše probave, niskog napona energije u živčanom sustavu, kad smo nesvjesni, i raznih drugih stvari. Nije ispravno okrivljavati um za njegov nemir i smatrati sebe za grešnu, lošu ili inferiornu osobu zato što vam um skače neprekidno svuda naokolo, zaokupljen negativnim stvarima i onim što vi smatrate lošim mislima itd.
Svi imaju umna uznemiravanja, jer ih sami hrane stvorenim predodžbama o sebi.
Upravo sve podjela u vama stvara podjelu izvan vas. Unutarnja podjela je kad promatramo kroz sliku koju smo sami sebi stvorili o nekoj stvari ili nekoj osobi Ako kažeš da si danas bezvoljna, napeta i poistovjećuješ se tom slikom koju sebi namičeš je kao lažni alibi za nedjelovanje i suosjećanje sa drugima u praksi ne samo u riječima. Isto tako isti um zna imati čak i suosjećajna, milosrdna i spokojna stanja, sve do uloge časne osobe.
Postoji niz faktora koji uzrokuju uznemirenost uma. Netko te pozove u posjetu a ti odmah sudiš o pogodnosti nepogodnosti i zarobljavaš se u ego zamućenje pravdajući sebi svoje slabosti, kojim ga tako još više hrani. Zbog toga se propušta osjećaj jedinstva sa drugima, suosjećanje i uvažavanje različitosti kod drugih. Potiskivanje i povlačenje od dobrih namjera pruža umu ponovno izazivanje negativnih aktivnosti, hrani depresija a to je način da se svijest zamućuje, a često i put ka psihijatru.
Da li postoje dvije osobe ili dva uma u vama? Da li postoji jedan loš um koji stalno luta i jedan dobar koji ga pokušava ukrotiti? Birati odbojne odluke činimo samo onda kada u nama postoje sumnja i neprihvaćanje drugih kao sebe. Tada mogućnost spontanog iskustva i pozitivnog stava, ako smijem tako reći, sprečava onaj željeni mir u nama. Za postojan um ne smijete stvarati rascjep kroz antagonizam. Ako to radite, jedan dio uma postaje diktator i kontrolor, a drugi dio postaje žrtva. Tako ćete stvoriti ogroman jaz između dva aspekta uma i ličnosti i ubrzo ćete postati totalni depresivac. Ako nismo uspostavili donekle jasan odnos prvo sa sobom a onda i sa svima oko nas jer znamo da se naši odnosi zasnivaju na slikama – javlja se sukob koji je neizbježan tamo gdje postoji bilo koja podjela.
A um glumc, zamišlja da mi nešto slobodno činimo, a što smo od slobode učinili?
Mislimo da sloboda postoji tamo gdje nam se pruža mogućnost izbora. No pruža li mogućnost izbora slobodu, zamagljenim umom. Ustvari sami sebi stvaramo neki vid ovisnosti. A ta ovisnost neminovno nosi sa sobom sukob i nered. Stoga, u svome nastojanju da shvati dubinu i veličinu svoje volje i slobode, čovjek mora početi od onoga što mu je najbliže, od samoga sebe. Veličina umnog mira, zbiljske slobode, njezino dostojanstvo, ljepota – sve to postoji u čovjeku kada u njemu postoji i potpuni svjesni red, ne-dvolični stavovi. A taj će red nastupiti kada mi sebi samima budemo svjetlost.
Um nije misaoni proces, niti psihološka supstanca. Um je energija. Ljutnja, strah, nezadovoljstvo, ambicija itd. su energetski valovi. Kroz neki proces joge ili rada na sebi energija uma se pokušava kanalizirati, i harmonizirati ali nikako se ova energija ne smije potiskivati jer će eksplodirati. No, što ljudi čine, povode se za nekim impulsom bilo da reagiraju ili potiskuju ovu energiju, a budući da su nesvjesni time još više zamućuju um koja tada gubi svjesnost. Zaboravlja se da tijelo utječe na um i da um utječe na tijelo. Zbog toga je važno biti svjestan svojih unutarnjih poriva koji teže poistovjećivanju programskih aspekta navika jer sve ima direktan utjecaj na dublje procese u tijelu koji su odgovorni za stanje uma. Postići stanje opuštenosti i dopustiti umu da se kreće prirodno i spontano, budi unutarnje razumijevanje i poslije nekog vremena um će automatski postati čist i jasno opažati.
Ne ovisiti o nižim porivima, mehaničkim impulsima znači biti razborit; iz razboritosti se potom rađaju razumnost, jasnoća i cjelovitost. Tako harmonija duha i tijela postoji samo onda kada nema zamučenosti uma, kada se u psihološkome i duhovnom smislu ne date uhvatiti ni u kakvu obmanu. Obmane su bezbrojne: duhovni majstori, spasitelji, psiho kanali, poznate knjige, psiholozi i fleš iscjelitelji – sve su to zamke. A ako si smućen i ako u tebi vlada nered, ne moraš li se najprije osloboditi toga nereda prije nego počneš govoriti o sebi ili nekoj volji? Ne treba li se zato, u sebi samome, u svome duhu, u svome srcu, najprije oslobodim svake zamišljene prolazne uloge, glume straha ili tjeskobe? Pokušajmo se češće zadubit u nešto što zahtijeva malo istraživanja, u neki postupak iz svakodnevnoga života, u odbacivanje svega lažnoga. Ako se malo odmaknemo od učestalih navika osobnih sudova, opažanja, iskustava razdvajanja koja su uvijek prolazna, promjenljiva možemo otkriti postoji li neki dublji opažaj, neko viđenje koje predstavlja sklad, i objektivnu istinu za sve i u svemu. Kako da to otkrijemo? Ako kažemo da su osobna mišljenja i opažaji promjenljivi, nesvjesni tada u skladu s time, i naše ponašanje, naše vladanje, naš način života, je takav, usputni, nepotpuni, necjelovit, raskidan. Ako u nama postoji neka obmana, maštarija, slika, romantični pojam o istini ili o ljubavi, onda nas upravo ta prepreka ometa u napredovanju jasnog razlučivanja koji ostvaruje mir uma. Kada smo nesposobni da se suočimo s onim što se u nama stvarno zbiva, obmanjujemo sami sebe da smo od toga pobjegli. Ako se nevoljko ili sa strahom suočavamo s onime što se stvarno događa, već i samo to izbjegavanje stvara obmanu, nekakvu ispriku, bijeg od onoga što jest. Riječ ‘obmana’ podrazumijeva odmak od onoga što jest.
Može li čovjek izbjeći taj pomak, taj bijeg od stvarnosti?
A što je stvarno? Stvarno je ono što se sada događa, uključujući tu i odgovore, zamisli, vjerovanja i mišljenja što ih čovjek u sebi nosi. Suočiti se s time znači ne obmanjivati se. Da bi bili u stvarnosti o kojoj inače pričamo kao i ono nešto što se može nazvati dobrim bilo bi ono što se stvarno zbiva.
Više stanje koje postižemo samospoznajom zna ako vam je duh bistar, a opažanje čisto, izbor ne postoji, a kamoli sud o sebi i drugome. Iz toga proizlazi ispravan postupak. A tek onda i pitanje zašto uopće moramo birati? Je li svjesno bivanje pa cak možemo reci sloboda kada postupamo točno onako kako mi to hoćemo? Radije se potrudite se da ono što je temeljno i prirodno u vama izađe na vidjelo – i živite u tome.
Nečija Sadhana, nečija staza, put razvija se samo kroz jednostavno i prirodno življenje, gdje ne mislimo o svemiru, ne odvajamo druge od sebe već smo sa svemirom i sa drugima jedno, tada živimo u harmoniji s univerzalnim pulsom.
Ako nam je um dugo bio upetljan u razna psiholoski negativna stanja, a postoji zelja u nama da menjamo sebe i svoju svest, koji bi bio prvi korak u toj promeni? Ako smo u teoriji sve razumeli sto smo procitali u tekstu Dva aspekta uma i u celoj temi Dimenzije uma, kako to postepeno primeniti u praksi? Jer teorijski kada se procitaju ovako mudre stvari mi pomislimo da samim tim sto smo shvatili mudrost da mozemo doci do prosvetljenja, ali nazalost kada to treba da pimenimo u praksi nailazimo na teskoce. Veliki pozdrav.
To je uvijek svima problem, primjena onog što smo razumjeli. No često ispada da sve to nije baš stvarno ili do kraja „razumjeno“. To potvrđuje iskustvo da „ono što stvarno znaš, što si zbilja do korijena razumio –to jesi“. No prvi korak koja praksa, stav, znanje, mahamudra ili neki put yoge ili tantre ovisi o samoj osobi što njoj više odgovara, po temperamentu, sklopu uma i sklonostima ka samoostvarenju.To su sve modeli i alati za rad na sebi. Iz iskustva se stalno potvrđuje da je najveća zapreka upravo neznanje o prirodi i funkciji uma, koji treba nadići (mijenjati) a ne sebe. A najsnažnija um osobina je da zamišlja, poistovjećuje se i vlada svojom prirodom. To sve zovemo nemir ili vrtlozi uma. Tek kad je um umiren, čist ili sluga tek onda počinje yoga. Ošina knjiga Vrhovna Alkemija odlično vodi spoznaji o dimenzijama uma. Također preporučam dobro sa pažnjom poslušati predavanja od Avadhuta Moojia http://www.youtube.com/watch?v=UgBmW553eG4.
Zaista ovo predavanje zasluzuje paznju. Mooji je na jedan vrlo razumljiv nacin objasnio puno toga. Ono sto moze da se zakljuci na osnovu tekstova na Giriji i na osnovu onoga sto je ispricao Mooji je da ne treba ni prihvatati a ni izbegavati losa stanja uma. Prihvatanje crpi energiju, a odbijanje jos vise. Znaci treba samo promatrati i ne obracati previse paznje na prolazne fenomene. I sad naravno treba sve ovo sto je shvaceno u teoriji postepeno primeniti u praksi. Hvala na preporuci za Moojia. Vrlo su korisna njegova predavanja.
Bili!
Da, zato se kaže, truditi se, naravno, mora učenik! Vanjski guru daje upute, unutarnji snagu, a marljiva praksa ili primjena ostaje na učeniku.
Mislim da je prihvaćanje nužno kod emocija i tjelesnih osjeta. Ako imamo strah, ljubomoru, ljutnju, itd. potrebno ih je prihvatit, ući u samu srž, sam korjen te emocije i biti pasivan u njoj dok se ona ne iscrpi. To od nas ne zahtjeva nikakvu energiju, to je stanje pasivnosti s kojim crpimo energiju negativne emocije i time povećavamo svoju pozitivnu energiju. Po mom mišljenju promatrati treba one aspekte koji se prvi put javljaju, recimo osjetimo zavist prema nekome, tu zavist registriramo i pustimo da prođe. Da smo ju recimo potisnuli, ta zavist bi dobivala energiju i pretvorila se u snažnu emociju koju bi imali u sebi, a koju bi mogli otpustit prihvaćanjem. Kad se prvi put javi mi ju promatramo i time joj ne dopuštamo da ona pusti klicu i buja u monstruma. Mene su strahovi i razni drugi osjećaji skoro doveli do ludila, bio sam na rubu samoubojstva, danas sam čist od 90% tih negativnih naslaga iz prošlosti. Bitno je ne poistovjetit se sa našim negativnim sadržajima, ne gledat na njih kao na nešto šta smo mi u suštini. Koristio sam puno tehnika, sad kad mi se pojavi neki strah ili nešto slično samo kažem, to je samo emocija straha, to nisam ja i pustim ju da se izrazi. Pred 3,4 godine sam čak dospjeo u takvo stanje da sam se veselio strahovima, kompleksima, negativnim mislima itd, doslovno bi im se smijao kad bi se pojavili i tražio još i još. Bio sam u takvom stanju svijesti da sam priželjkivao negativno samo da bi ga se oslobodio, bio sam potpuno svijestan prolaznosti i bezopasnosti tih sadržaja. Osječao sam se kao najhrabriji čovjek na svijetu i mislio sam da me ništa nemože poljuljat, ali to je bila velika zabluda. Po načelima transurfinga stvorio sam snažan suvišan potencijal i desilo mi se par nepovoljnih situacija u životu u kratkom periodu, neke su bile zastrašujuće. Opet sam počeo potiskivat, izgubio sam sposobnost promatranja i prihvaćanja i trebalo mi je dugo vremena da se vratim na stazu. Moje mi iskustvo govori da je potrebno biti stalno snažno prisutan i osviješten, ali to nije nimalo lako.
O prihvaćanju bilo kojeg čulnog izraza od emocija, straha i fizičkih osjeta itd svaka osoba na svoj način sebi to pretpostavlja tumači. Ono načelo, princip ili tehnika koja pomaže je dobar način osvijestiti tu neku svoju blokadu ka svjesnom postojanju. No, stvar je uvijek u tome da li ste svjesni kome se sve to događa tko ulazi u srž nečega, tko promatra , tko je prisutan?
Dobro ste rekli da je ključno ne poistovjećivati se sa čulnim manifestacijama i ne učestvovati u njima, pustivši ih da sami nestanu. To je stanje svjedočenja koje je vrlo bitno postići kod rada na sebi na putu samospoznaje. Osvijestiti svako svoje iskustvo je dobar način prevladavanja svih blokada koja nas ograničavaju. Važno je unutarnje prihvaćanje, ono što trebamo postići jedno unutarnje ne-definiranje, ne reagiranje i tada dopuštamo da bude ono što jeste. Kada budete opažali bez tumačenja, moći ćete osjetiti što je to što opažate.
Znaći možemo postojati i na razini gdje svaka impresija (utisak) je izbrisan, svako iskustvo, svaki koncept.Ne trebamo ništa, čak ni Samog sebe (materijalno, um). Ne ići kroz osjetila.
Riječi i njihovi sadržaji, i iskustvo, pa i um nema postojanje. Možemo biti samo ono što već jesmo, a kao ono što nismo može se samo pričinjavati. U biti nikad se nismo udaljili od svojeg savršenstva. Kada spoznamo sebe kao svijest, tada ćemo prepoznati sebe u svemu. To je stanje potpune jasnoće opažanja. Mi više nismo entitet čija uvjetovanost za svijet tvori filter pojmova kroz koji se tumači svako iskustvo
U zbilji samo se čini da osoba postoji, kao što se samo čini da prostor unutar neke posude ima njezin oblik, obujam i miris. Malo njih shvaća da nisu ono što vjeruju da jesu. Najbolje je ne razmišljati o sebi u pojmovima ovoga ili onoga.