Gaudapada je po predanju bio učitelj Govinde, Šankarinog učitelja. Smatra se da je živio oko 550. god. n.e. Njegova Karika (strofe) na Mandukja upanišadu je najstarije poznato sistematsko izlaganje advaita vedante. Gaudapada pokazuje jasne znake srodnosti sa budističkom filozofijom, također njegov jezik i učenje bliski su budističkim izvorima. Neke njegove teze su identične s Nagarđuninim. To je navelo mnoge istraživače na pomisao da je Gaudapada bio najprije budista.
Karika je komentar u stihovima na Mandukja upanišadu. Dijeli se na četiri dijela:
1. Agama prakarana (Predaja ili dokazivanje izvornosti znanja)
2. Vaitathya (O iluziji)
3. Advaita (Nedvojstvo)
4. Alatašanti („Gašenje požara”) Prvi dio je kratko i sistematsko izlaganje teksta upanišade, koje slijedi njeno razlikovanje četiri stanja svijesti. Neki od najvažnijih indijskih komentatora tretiraju 29 strofa Agama prakarane kao originalni dio Mandukja upanišade. Drugi dio se kreće izvan teksta upanišade da bi ustanovio nerealnost objekata koji se javljaju u snovima i, uz pomoć analogije, objekata koji se javljaju u budnom stanju. Čista svijest autentičnog Sebstva (atmana) transcendira oba ova stanja, koja nisu ništa drugo do maja, iluzija.
Gaudapada izlaže suštinsko jedinstvo budnosti i sanjanja, dokazujući da je vanjski svijet isto tako nerealan kao i svijet snova. Šankara će isticati razliku između ta dva, da bi izbjegao iluzorni subjektivizam. 1 Gaudapada Karika Advaitu u Kariki predstavlja jasna, pozitivna tvrdnja o nedvojstvu: samo atman-brahman je stvarnost, sve drugo je iluzija.Gaudapada izlaže ađata doktrinu, učenje o nestvaranju.
Četvrti dio Karike izlaže sredstva za uklanjanje iluzije dualnosti. U suštini to je asparša joga, spomenuta u trećem dijelu. Ukazujući na relativnost svih iskustava koja imamo, i na javi i u snu, Gaudapada postavlja realnost nečega što nadilazi iskustvo i relativnost. To je atman-brahman, transcendentalni duh koji omogućava svako moguće iskustvo, svijest, kao i sámo postojanje. Njegova spoznaja jedino je čovjekovo spasenje.
I.8. Neki smatraju da stvoreni svijet nastaje pukom božjom voljom. Oni koji su opčinjeni vremenom, izjavljuju da je vrijeme izvor svih stvari.
I.9. Drugi kažu da je svijet stvoren za božje uživanje, a neki opet da je to sve samo igra. Ali, ako je stvarna priroda božanskog da je Jedan – koju želju može imati kada je on sve?
IV.75. Premda u stvarnosti ne postoji dualnost, uporno žudimo za nestvarnim! Jednom kada ostvarimo nepostojanje dualnosti, više se ne rađamo jer smo oslobođeni uzroka (samsare, rađanja-i-umiranja).
IV.76. Kada čovjek ne opaža najviše, osrednje ni najniže uzroke, um više ne podliježe rađanju. Kako može da bude posljedice bez uzroka?
IV.77. Nenastala svijest, oslobođena uzroka, apsolutna je i neprekidna – cjelokupno postojanje se opaža nenastalom i nedualnom sviješću
IV.94. Za one koji su opčinjeni raznovrsnošću, koji lutaju dualizmom i uvijek raspravljaju o mnoštvu – za njih nema savršenstva. Za njih se kaže da su jadni.
IV.95. Samo oni koji su utvrđeni u spoznaji o svojoj nerođenosti, veliki su znalci u ovome svijetu. Ljudi ih ne razumiju.
IV.96. Smatra se da je znanje inherentno nenastalim tvorevinama, da je nerođeno i apsolutno, i otuda lišeno odnosa vezanosti.
IV.97. Prihvaćanje najbeznačajnijeg iskušenja mjerilo je nerazlikovanja od nevezanosti; kako tada čovjek može i da govori o uništenju koprene (maje)?
IV.99. Znanje prosvijetljenog čovjeka ne odnosi se na predmete, i sva učenja ukazuju na to.
IV.100. Postizanje nezamislivog probuđenja (buddhva), neizmjernog, nerođenog, u jedinstvu, svetog i nepodijeljenog, duboko poštujmo najbolje što možemo.
