Akcije kao što su “ići” i “doći” pripadaju samo tijelu. Stoga, kada netko kaže “ja sam otišao, ja sam došao”, to se svodi na iskaz da je tijelo “ja”.
No, može li se za tijelo reći da je svjesnost “ja” pošto ono nije postojalo prije no što se rodilo, sastavljeno je od pet elemenata, nepostojeće je u stanju dubokog sna i kada umre postaje leš? Da li se za ovo tijelo koje je inertno poput klade, može reći kako svijetli kao “ja-ja”?
Stoga se na svjesnost “ja” koja se isprva pojavljuje u odnosu na tijelo, razli čito upućuje kao na samoobmanu (tarbodam), egoizam (ahamkaru), neznanje (avidyu), mayu, ne čisto ću (malu), i individualnu dušu (jivu).
Kako možemo ovo ne ispitati?
Nije li namijenjeno za naš spas putem ispitivanja to što svi spisi proglašavaju da je uništenje “samo-obmane” oslobođenje (mukti)? Zato, ostavljajući leš-tijelo kao leš i ne izgovarajući riječ “ja”, čovjek treba žudno ispitivati ovako:
“Dakle, što je to što se javlja kao “ja”? Tada će u Srcu zasjati nešto nalik na svjetlo u obliku “ja”-“ja” bez riječi. To znači da će, nakon što nestane ograničena svijest i mnoštvo misli, sjati čista svijest sama po sebi, koja je jedina i neogrančena. Ako se ona zadrži i ostane se u stanju mirovanja, osjećaj “ja sam tijelo” će biti potpuno uništen, a na kraju i konačna misao, tj. oblik “ja” će i sam iščeznuti kao vatra gorćeg kamfora.
Veliki mudraci i spisi proglašavaju da je samo to Oslobođenje. Ako se uništi samoobmana u obliku egoizma koja je korijen iluzornog drveta samsare, sve ostale misli će u potpunosti nestati kao drvo iščupano iz korjena. Kakve god se misli pojavljivale kao prepreka ne čijoj sadhani – ne smije se dopustiti umu da ih sljedi, već ga treba primorati da počiva u svom Sebstvu koje je Atman; čovjek treba ostati svjedok svega što se dešava, prihvaćajući gledište “neka se i dogodi nešto najčudnije, neka, pusti tjek-hajde da vidimo!?” Ovo treba biti njegovo vježbanje.
Drugim riječima, čovjek se ne treba poistovjećivati s pojavama; on nikad ne bi trebap ostaviti svoje Sebstvo. Ovo je prikladno sredstvo za uništenje uma (manonasa) koji je prirode gledanja na tijelo kao na Sebstvo, a što je uzrok svih ranije navedenih prepreka. Ovaj metod koji lako uništava egoizam, zaslužuje da se nazove predanošću (bhakti), meditacijom (dhyana), koncentracijom (yoga), i znanjem (jñana).
Kako Bog ostaje prirode Sebstva, sjajeći kao “ja” u srcu, kako spisi proglašavaju da je sama misao ropstvo, najbolja vježba je ostati nepokretan, nikada Ga ne zaboravljajući (Boga, Sebstvo), nakon što se u njemu, na bilo koji na čin, rastopi naš um. Ovo je zaključno učenje Spisa.
Kada je čovjek zauzet različitim iskustvenim djelima, treba postojati čvrsto uvjerenje “Ja sam Sebstvo” bez dopuštanja da dođe do pogrešne ideje “Ja sam tijelo” itd.” Ako um odluta iz prirodnog stanja, onda odmah trebamo istražiti: “O! O! Mi nismo tijelo itd.! Tko smo mi?”, i tako ga vratiti u to ( čisto) stanje.
Ispitivanje “Tko sam ja?” je glavno sredstvo za odstranjivanje svake patnje i postizanje vrhunskog blaženstva. Kada na ovaj na čin um postane miran u svom vlastitom stanju, doživljavanje sebstva se javlja samo po sebi, bez ikakve prepreke. Nakon toga osjetilna zadovoljstva i boli ne će više utjecati na um, sve (pojave) će se tada javljati, bez naše vezanosti za njih, kao san.
Nikada ne zaboraviti svoje potpuno iskustvo Sebstva je stvarni bhakti (predanost), yoga (kontrola uma), jñana (znanje) i sva druga pravila discipline.
