Kena upanišada se pripisuje Samavedi i naziva se još i Thalavakara upanišada jer se jedna od njezinih grana zove Thalavakara. Ime je dobila prema prvoj riječi stiha kojim počinje prvi dio upanišade:
“Tko to nagoni um da se zaustavlja na predmetima? S čime se udružuje životna sila da bi se mogla održati? Po čijoj zapovijedi ljudi proizvode govor? Kakva to Inteligencija zapravo usmjerava naše oči i uši?”
kenešitam patati prešitam manah, kena pranah prathamah praitiyuktah, kenešitam vacam imam vadanti, cakšuhšrotram kaudevo yunakti
Pet osjetilnih organa – uho, koža, oko, jezik i nos mogu prepoznati zvuk, dodir, oblik, okus i miris. Predmeti znanja spoznaju se pomoću tih pet osjetila. Kroz ove se instrumente spoznaje svijet i oni su posrednici između onoga što se može spoznati i onoga koji spoznaje.
Unutrašnja sposobnost da se razumiju razne pojave naziva se um (manas). Um (manas) izlazi kroz organe spoznaje (jnanendriya) i veže se za pojave te u tom trenu prilikom opažaja uzima oblik pojave; to se naziva funkcijom (vrtti).
Um je neinteligentan i beživotan (acetana) te su stoga i njegove aktivnosti manipulacije (vikara) također neinteligentne, beživotne. Lutka od drva ima samo jednu osobinu – drvena je, lutkica od šećera ima također samo jednu osobinu – šećerna je. Neinteligentan i beživotan um ne može zadobiti znanje o svjesnosti (cetana) ili najvišoj inteligenciji koja prožima univerzum. Kao što neinteligentnom kočijom upravlja vozač, isto tako mora postojati Vozač koji usmjerava neinteligentni um (manas), koji mu je sjedište i vozilo. Bog je pokretačka sila koja pokreće unutrašnje instrumente: organe akcije, organe spoznaje, pet životnih dahova (prana).
Pitanje s početka ovoga poglavlja upućuje da se ta sila razlikuje od osjetila. Iz toga, dakle, proizlazi da se pokretač cijele skupine osjetila mora razlikovati i od uma (manas), zar ne? Oni koji žude za spoznajom Vječnoga, uvjereni da su sva djela i aktivnosti prolazni, neće se brinuti o Vječnome. Taj se vječni entitet ne uznemiruje i stoga ostaje netaknut trostrukim porivom. On ne naređuje osjetilima da čine ovo ili ono. Ako je tomu tako, nameće se pitanje: “Funkcioniraju li um (manas), životna energija (prana), govor (vac), oko, uho itd. zato što ih na to potiče zakon uzroka i posljedice ili djeluju pokrenuti željom svjesne sile?” To zbunjuje. Uho ima sposobnost da čuje zvuk, oku je darovana sposobnost da prepozna i razlikuje oblike. Ostala su osjetila slično osposobljena.
Kad um (manas) kroz osjetila spoznaje izađe van prema predmetima i ovije ih, mi zadobivamo spoznaju o njima. Stoga su um i pet osjetila instrumenti spoznaje. Kako bi oni mogli izvesti tako inteligentan posao kad sami nemaju inteligenciju? Odgovor glasi: zbog prisustva atmana i odražavanja njegova sjaja na svjesnost, um, inteligenciju i ego zajedno (antahkarana). Sunce osvjetljava svijet i na tisuću ga načina potiče na djelovanje. Tako i atman pokreće sve organe spoznaje, isto kao što elekrična struja iako nije vidljiva ni konkretna napaja strojeve koji rade na različite načine. Ona potiče stroj da se pokrene, ona je stroj unutar stroja. Isto je tako sjaj Sebstva (atmatejas) uho unutar uha, oko unutar oka, to jest. pokretačka snaga u njima.
Čudo je u sljedećem: atman nije aktivan i nema osobine. Ali zapamti da on ne upotrebljava um ili osjetila u neku svrhu. Oni se pokreću zahvaljujući samoj njegovoj prisutnosti. Sunčeve zrake nisu svjesne aktivnosti koje izazivaju, atman nije odgovoran za aktivnosti osjetila. (Ovome je Varuna poučio svoga sina Bhrgua).
Oko obasjano svjetlošću atmana može prepoznati oblik jer to je područje njegova djelovanja, ali nikada ne može osvijetliti atmana, koji sja sam od sebe. Svjetiljka osvjetljava predmete, ali predmeti ne mogu osvijetliti svjetiljku. Govor (vac) može opisati ili označiti samo ono što ima odlike kao što su ime, oblik, osobine, djelovanje. Kako bi mogao opisati ili definirati ono što nema odlike, ime, oblik, osobine tj. duhovno Sebstvo (paramatman)l Slatkoća i slični okusi ne mogu se opisati riječima. Atman se ne može opisati.
Neinteligentan um (manas) ne može iskusiti Inteligenciju. Nema znalca koji može spoznati Onoga koji zna sve. On je iznad svega što se može znati. Kad Ga se spozna, On prestaje biti znalac i predmet znanja. Apsolut (brahman) je sama mudrost (jnana) pa Ga stoga onaj koji žudi za znanjem ne može nikad znati. Procesom spoznaje možemo znati nešto o drugim stvarima, ali ne i o samome Znanju. Svjetiljka neće žudjeti za svjetlom druge svjetiljke da vidi sebe samu niti će žudjeti za vlastitim svjetlom. Ona daje svjetlost, ona jest svjetlost – to je sve. Ona osvjetljava druge predmete, ne osvjetljava vlastitu svjetlost.
Isto ste tako vi Svjetlost, vi ste atman. Atman u vama iste je prirode kao i atman u svim bićima. On je jedina istinska zbilja, bez osobina i svojstava. Atmana se može spoznati proučavajući svete tekstove (šastra) i slijedeći njihove upute. Ono što se ne može rasvijetliti riječima ili govorom i osjetilima – to je Apsolut (brahman) ili atman. Prvi stih (kanda) ove upanišade jasno kaže da se Apsolut (brahman) ne može ograničiti, odbaciti ili previdjeti. Dakle, za one koji tvrde da su vidjeli Apsolut (brahman), “TO” je još uvijek predmet daljnjeg proučavanja i preispitivanja. Oni još nisu dosegnuli krajnji razvojni stupanj jer njihova mudrost (jnana) nije izvorna, već samo pričin.
Atman osobe koja je spoznala, sam je uistinu Apsolut (brahman) to je nedvojbeni izričaj vedante, zar ne? Vatra ne može spaliti samu sebe, kako onda atman može spoznati atmana, kako može tražitelj pukim znanjem spoznati vlastito Sebstvo?
Zbog toga je izjava “Ja sam spoznao Apsolut (brahman)” znak zablude, a ne istinskoga znanja.
Vjeruje se da Apsolut (brahman) ima različite prepoznatljive i shvatljive oblike, ali to je tako samo u ograničenom smislu kad Mu se pridaju ime i oblik. Zapravo Apsolut nema ni zvuk, ni miris, ni okus, ni opip, ni oblik. On uvijek postoji. Postanete li svjesni Njegove prisutnosti pri obavljanju neke aktivnosti, ta će Mu aktivnost pridodati odgovarajuću osobinu. O kakvom god području sveti tekstovi (šastre) raspravljali ili odlučivali, to područje postaje za te tekstove odgovarajuća odlika Apsoluta (brahman). Svjesnost (caitanya) koja postaje očita kad se ograniči nekim granicama ili oblicima – ta svjesnost (caitanya) jest Apsolut (brahman).
Caitanya je stanje bez vezanosti pa ipak, kad se odnosi na fizičko tijelo, odaje dojam da je vezana. Ne možete zaključiti da je zbog drhtavog odraza sunca na površini uzburkanog jezera, sunce na nebu isto tako izobličeno. Sunce nema nikakve veze s površinom jezera. Između njih se ne može uspostaviti nikakva veza. Slično tome, kad tijelo raste, stari ili trune, imamo osjećaj da to utječe na atmana, ali atman ostaje netaknut.
Brahman je izvan dosega intelekta tražitelja, mogu Ga dosegnuti samo oni koji odbace intelekt kao beskoristan instrument. Jedini ispravan pristup jest iskustvo. Ono je dokaz i rezultat. Krajnje je stanje spoznaje brahmana (brahmajhana) svrha sveg traženja i preispitivanja, dok je njegov plod istinska spoznaja (sakšatkara). Ovaj se najviši stupanj može dosegnuti u stanju potpunog mira na svim razinama svijesti (samadhi). Preduvjeti su za to slušanje o Bogu (šravana), razmišljanje o onom što smo čuli (manana) te duboka meditacija (nididhyasana), a povezani su s intelektom (buddhi).
Ako spozna prirodu atmana, čovjek će postići utjelovljenje istine (satyasvarupa), a ako ne, bit će to nedvojbeno velik gubitak. Mudrac (jnanin) prepoznaje načelo sveprisutnog atmana u svakome biću i predmetu. Kad napušta svijet, oslobađa se ciklusa rađanja i umiranja. Spoznaja Apsoluta čovjekovo je naslijeđe i on ima pravo na nju. Ako je toga svjestan i vlastitim naporima na gore navedene načine stekne mudrost o Apsolutu (brahman), onda je njegov život na zemlji uistinu imao smisla, dok je u suprotnom samo gubljenje vremena. Kad se atman spozna svjesnošću, on zabljesene poput munje i u trenu otkrije svoju veličanstvenu svjetlost i sjaj.
Nemoguće je pojmiti punu veličanstvenost atmana jer ga um (manas) prekriva kao plašt i doima se kao da utječe na njega, za što u biti nije sposoban. Tako se doima da je vrlo blizu atmanu i navodi nas da povjerujemo da ga um doseže, ali on to ne može. Budući da je um najbliži atmanu, duhovni tražitelj misli kako je umom ostvario atmana i žudi da to iskustvo ponovi. To je u neku ruku dobro jer ga potiče na daljnju potragu za spajanjem s Apsolutom (brahman).
Za onoga koji je spoznao Apsolut (brahmajhanin), ne postoje suprotnosti ispravnost – neispravnost (dharma – adharma), zaluge – grijesi. Ispravno življenje vodi u više svjetove (loka) nakon smrti, a neispravno u niže. I jedno i drugo su okovi za duhovnoga tražitelja (sadhaka) koji želi iskorijeniti neznanje i spoznati istinu. On mora težiti tome da prekine niti koje mu vežu srce za svijet. On želi dobiti odgovor na pitanje kojim započinje ova upanišada: “Čime um pojmi svijet?” Na putu do stjecanja znanja o Apsolutu (brahman) od velike su nam pomoći pokora (tapas), samokontrola, vedski obredi i štovanje Božjeg lika. Mudrost (jnana) prebiva u istini (satya).
Ova upanišada daje duhovnu pouku (upadeša) svim tražiteljima spoznaje Apsoluta (brahmajhana), govori o Apsolutu (brahman) koji je istina (satya), mudrost (jnana) i vječnost (ananta).
